Deset godina u nastajanju

Na Božić 2014. godine otvorila sam modni blog. Svježe iz srednje škole, nakon neuspješnog pokušaja upisivanja Umjetničke akademije u Rijeci, s diplomom iz dizajna odjeće i neizrecivom ljubavi za “lijepim slikama”, mislila sam da je moje mjesto ispred objektiva. Trebalo mi je godinu dana da shvatim kako sam zapravo na krivoj strani.

Dok sam bila mlađa, žalila sam za tim “propuštenim” danima. Vidjela sam druge ljude koji uspijevaju u fotografiji, dok sam ja tek na početku i razmišljala o tome gdje bi bila da sam samo malo ranije krenula. Ne kaže se bez veze mladost ludost.

Danas, nakon točno 10 godina i mjesec dana, mogu s punim pouzdanjem reći da ne žalim više ni za čim, jer shvaćam u punini ono što mi je mama govorila još tada, a to je, da svaki posao koji radimo, svaki interes koji imamo, svaki hobi i novi istraženi medij, vode nas nepogrješivo do jedne točke u životu u kojoj ćemo stati i reći; “To je to, ovo je ta točka.”, i ništa što smo radili i probali raditi neće biti uzalud. Jer nikada i nije. Za mene je to ovaj trenutak u kojem pišem prvi post na blogu, nakon 10 godina postojanja tog bloga. Došla sam full circle.

U našem prebrzom svijetu, vidimo more ljudi koji su “uspjeli preko noći”. S obzirom na to da sam i sama u industriji toliko dugo, mogu vam reći da to ne postoji. Uspjeli su preko tisuće neispavanih noći i godina rada u sjeni, dalje od očiju javnosti koje su tako često osuđujuće, dozvoljavajući si greške i prostor za napredak, samo da bi u jednom trenutku osjetili da je vrijeme izaći na svjetlo, jer su malo sigurniji u sebe i svoj rad nego što su bili na početku. Ali to nije primamljiva priča jer sve želimo sada i odmah.

Želimo odmah biti dobri u nečem što prvi puta pokušavamo.

Želimo odmah dobiti pozitivan feedback na svoj rad iako je realno loš jer smo početnici, amateri.

Želimo odmah izgraditi zajednicu ljudi koja je istog mišljenja.

Želimo odmah biti najbolji od najboljih.

I koliko god se nekada čini da je “prošla baba s kolačima”, početi danas je bolje od početi sutra.

I početi nespreman je bolje od čekati “savršen trenutak” za početi.

I imati dva sata rada ispod pojasa je bolje od nemati niti jedan.

I biti katastrofa u nečem novom je bolje od ne probati to uopće i provesti ostatak života u propitivanju.

I nema veze ako smo krenuli nekim putevima koji nam se sada čine krivi. Niti jedan put nije kriv jer nas oblikuje u osobe koje smo sada, ako se nakon poraza skupimo s poda i izvučemo lekciju. Nisu nam svima dodijeljene iste karte na početku. Ali sami možemo odlučiti što ćemo s onima koje držimo u ruci.

Svečano vas sve pozdravljam, nakon 10 godina prvi puta ponovno i želim vam dobrodošlicu u Parts of the Sun zajednicu istraživača, zaljubljenika u fotografiju, avanturista koji ne spavaju po noći jer im se ideje vrte po glavi kao vinske mušice i svih kreatora koji osjećaju unutrašnji poziv da se izraze kroz stvaranje. I dok pišem ovo osjećam mir i uzbuđenje u istom trenutku, a ako sam išta naučila u ovih 10 godina, onda je to da je baš ova kombinacija emocija ispravan putokaz da smo tamo gdje trebamo biti.

I za kraj, dozvolite si da budete amateri, jer amare znači voljeti.